Sretan mi Dan žena

- Nikada od tebe žena!

- Uči, trebat će ti!

- Znaš, onaj koji tebe oženi, jebo je ježa u leđa!

Te tri gore i njima slične rečenice bile su sastavni dio moga odrastanja, toliko jako su mi sjele u glavu da sam i samu sebe iznenadila svojom udajom. Nekako mi nije pristajalo, ne pristaje mi ni danas. Ali trpimo se.

Sve je krenulo od jebenog izlaska van, koji je malo više od običnog izlaska. E sad, svaka žena ima problem šta će obući. Ja kao po nekom prokletstvu imam (znam da imam majku mu), samo nemam blage veze gdje bi se moglo nalaziti. Možda je u ormaru, možda je ispod jednog od tri kreveta ispod kojih se bojim pogledati, možda je u sobi koja je pod mojom direktivom prevorena u svaštaru... možda je u šumi. Jedino što znam je da imam i previše garderobe. Samo ne znam gdje je, jel.

Pitam se zašto su mi govorili to što su govorili? Nije da sam jedina, govorili su i drugima ali su te druge postale uzorne supruge i majke koje su naučile sve ono što ja nisam i čiji muževi nisu jebali ježa u leđa onog trenutka kada su se vjenčali. Gdje piše da žena drži tri ćoška kuće? Zašto je to tako? Zašto se djevojčice od malena uče da moraju biti čiste i uredne jer će se jednog dana udati i spremati za čovjekom svojih snova? Gdje piše da je pranje suđa ženski posao? I sva ona hrpa onih glupih poslova kojima nikada kraja nema a jednostavno se ne mogu izbjeći?

Za šta su se koju vražju mater borile i Rosa Luxemburg i Clara Zetkin? Šta su one htjele, da žena može ići raditi i glasati? Jebi ga, mogla sam i bez toga živjeti, pogotovo bez glasanja. Borile su se na krivoj fronti, zahvaljujući njima, žena danas može ići raditi i odraditi svojih osam sati. Nakon toga dolazi kući gdje je čeka kuhanje ručka, pranje suđa, usisavanje, pranje veša, zadaća sa klincima, razvoženje istih po raznoraznim aktivnostima i sve oni drugi poslovi koje njen muž ne može i neće napraviti jer je umoran.

On je umoran a ona je žena.

Kraj priče. Jebem ih u ženska prava.

Kojom je nesrećom moj čoik nabasao na mene, ne znam, ali znam da mu  nije lako. Zato ga valjda i volim, što stoički podnosi kada mu omiljene traperice ofarbam u crveno, što mi na pamet ne pada oprati prozore, pokupiti paučinu i sve one druge stvari koje druge žene rade. Svaki dan.

Ma, operem ja prozore, ponekad, ali onda po nekom nepisanom pravilu padne kiša tako da sam se sa vremenom prestala truditi. I onako, iskreno, koga boli kurac jesu li prozori čisti ili ne?! Vidi se vani kroz njih, to je po mome sasvim dovoljno. Ista je stvar i sa zavjesama, nikako da uberem čemu one služe? Neka me netko prosvjetli. Jedino da upiju svu količinu dima i kuhinjskih isparavanja pa ih treba barem jednom tjedno oprati i nanovo okačiti. Nakon što sam jednom to napravila,zaključila sam da mi ne pada na pamet kačiti ih ponovo, ruke su mi utrnule. Operem zavjesu i frknem je pod krevet jer u ormaru više nemam mjesta. Tko god je došao u čudu je pitao gdje su zavjese?

- Pa pod krevetom, mirno  odgovaram.

- Pa šta rade tamo?

- Stoje.

Palim cigaretu, uvlačim i ispuhujem dim i nabacim: "Ovako se bolje vidi tko prolazi!"
Nisu shvatili sarkazam kao što ni ostale stvari ne razumiju.

Ne razumiju da za dobar brak nije nužno da sve stvari budu savršeno popeglane i da svaka stvar ima svoje mjesto. Ja nisam jebena kućna pomoćnica a sem toga znam hiljadu i jedan način kako napraviti pakao od vlastitog života, zašto bi to bilo baš peglanje? Moje se stvari popeglaju na meni, dječije stvari peglam samo kada moram ali nekim čudom, oni ni ne nose stvari koje se moraju peglati. Stvarno nisu zahtjevna djeca. Onih par skupih odijela i košulja čoik čuva kod svojih roditelja u kući, kao da je u pitanju blago.

Veš mi nikada nije bijel kao na reklami, vlastita perilica rublja mi predstavlja Bermudski trokut, ubacim dvije čarape, izvadim jednu. U spavaćoj sobi imam posebnu ladicu za rasparene čarape, već je puna a ja ni jednog para nemam. Čoik mi je kupio perilicu posuđa, da bi je montirali morali smo maknuti kuhinjske elemente... čega tamo sve nije bilo i kakvi su se sve oblici života razvili, ne znam. Ali znam da si to niti jedna uzorna žena i domaćica neće dozvoliti.

Otkako sam odselila od roditelja, počela sam cijeniti taj obespravljeni posao kojega nitko ne cijeni. Da bi te cijenili, neophodno je uz ime imati i titulu, biti samo domaćica je jadno i veže se za žene koje ništa u životu nisu postigle. Prilično sam sigurna da bih lakše završila i pet jebenih fakulteta nego kuću držala u redu.

Pitam se, zašto me moj čoik trpi? Ne znam! Bit će da sam dobra u krevetu. Ironija je u tome što žene vječito kukaju kako su obespravljene i kako im je teško. Da kojim slučajem pustim djecu van u pogužvanim košuljama, smjesta bi graknule na mene kakva sam to majka i žena.

Najgora.

Najbolja.

Nazamjenjiva.

I sada si idem nasuti čašu vina iz frižidera u kojem stoji konzerva ribe od pretprošlog Uskrsa (neotvorena)  i krema za lice. Jedino što peglam je lice, o tome strogo vodim računa. Za ostalo mi se fućka. Izađem u dvorište i uživam u prekrasnom plavom nebu i suncu, ne gledam korov. Tako je i u životu, treba se fokusirati na ono lijepo, ružnoće je previše da bi joj poklanjali pažnju.

Sretan mi Dan žena.